MEDITERANSKI INSTITUT ZA ISTRAZIVANJE SURADNJU

Ideja o osnivanju Mediteranskog instituta za suradnju sa sjedištem u Dubrovniku rađa se 2002. godine . Projekt još uvijek sazrijeva i za sada predstavlja još uvijek neostvarenu ambiciju, premda vrijeme proteklo od pojave ideje samo potvrđuje aktualnost i svrsishodnost takovog projekta.

Nesumnjivo bi njegova realizacija potvrdila onu osnovnu nit vodilju kojom se povodio Transmadrid i njegovi kreatori tijekom proteklih 50 godina.

Osnivanje MIC-a značilo bi da su mogući ciljevi u životnom vijeku jednog poduzeća i njegovih osnivača, koji tradicionalne granice poslovnog poduhvata i uspjeha kao osnovnog kriterija koji omogućava opstanak neke poduzetničke inicijative. Konači moguči cilj bi bio stvaranje instituta od javnog interesa, čija bi osnovna premisa bila neprofitabilnost i potpuna nezavisnost u slobodi izbora stavova i mišljenja.

Takva pretpostavka zahtijeva spremnost budućih osnivača Instituta da u tom činu prepoznaju vrijednosti stava s kojim se mogu identificirati. Naravno da to ujedno podrazumijeva i značajna sredstva koja nije jednostavno pronaći a da ne budu uvjetovana i nekim drugim interesnim kriterijima. Time je izazov još veći.

Budući da živimo u svijetu koji je s jedne strane sve dinamičniji i nepredvidljiviji a s druge strane sve organiziraniji i povezaniji putem sistema telekomunikacijskih i satelitskih veza, očita je želja i potreba predviđanja budućih događaja, kao jednog od egzistencijalnih zahtjeva. Ova je potreba još naglašenija na područjima koje predstavljaju osnovno djelovanje interesa Instituta, a koja su doživjela ili mogu doživjeti nagle socijalne, demografske ili društveno-političke promjene, koje u svijetu globalizacije imaju ne samo lokalni nego i globalni odjek.

Trenutak u kojem se nalazi svijet potvrđuje izložene teze. S jedne strane je jasno da razvijeni svijet, prvenstveno zemlje Europske unije, ide na bolje i da je ekonomski i demokratski razvijeniji, no ipak nije baš «vječno polje jagoda», kao što je sanjao i pjevao John Lennon šezdesetih godina.

Rušenjem ideoloških barijera padom komunističkog sustava, što je simbolično predstavljeno rušenjem Berlinskog zida 1989, ne zacjeljuju ožiljci prošlosti nego se otvaraju novi ponori gdje liberalni i merkantilistički kapitalizam nije u stanju zamijeniti već spomenute propale ideologije niti je u stanju stvoriti nove doktrine koje bi ih zamijenile.

Glavne religije, preko svojih predstavnika, ukopavaju se u sve više fundamentalističke stavove a sam demokratski sustav, umjesto da ublaži i uskladi političke alternative, stvara nove duhove koje predstavljaju radikalni nacionalizmi.

Politički lideri, s ispraznim sadržajem svojih govora i nesposobni da predlože originalne ideje, te time ugroze svoje političke karijere, koriste se već prethodno poznatim instrumentima, zakopanim zbog toga što su bili neefikasni.

Kao posljedica tih tendencija svjedoci smo globalnog kolapsa financijskog i privrednog sustava, što predstavlja plodno tlo za socijalna sukobljavanja pa se, kao i često puta u povijesti, javljaju ratni sukobi kao posljednja alternativa.

1993. godine direktor Transmadrida je objavio članak pod naslovom «Košmar pred vratima raja » čiji je sadržaj objavljen još prije 15 godina upozoravao na nepoznanice i opasnosti koje su na nas vrebale, a kose su još dan danas aktualne:

«Od pada Berlinskog zida prošlo je već pet godina, a za to vrijeme nisu ispunjena mnoga od obećanja novog svjetskog poretka. Oni koji nisu ništa imali postali su još siromašniji, neke od oslobođenih zemalja postale su zatočenici rata, one koje su pobijedile prolaze kroz bolne političke procese i ekonomska iskustva. Europa je promijenila odijelo no u rukama drži košaru s trulim jabukama, Amerika se okreće Aziji, a svi uzdišu za Kinom, unatoč njenoj ideološkoj zbrci.

Što se doista desilo i što se u međuvremenu promijenilo? Svijet se oslobodio ravnoteže straha koju je nametnuo Henri Kissinger kao stratešku filozofiju i nedodirljivu političku religiju, no oslobađanje od nuklearnih prijetnji je ubrzo nadvijeno novim problemima: umor, nemoć i neodlučnost.Blokovi više ne prijete jedni drugima, no nisu ni donijeli nova vremena mira i stabilnosti ni demokraciju ni otvaranje tržišta ni blagostanje.Želja zapadnjačkog svijeta je da odmah naplati svoju cijenu a istovremeno “društvo blagostanja” ne može platiti bezbroj računa koje je ono samo stvorilo.Trenutno američki stratezi nemaju vremena za dugoročnu analizu, pa stoga traže “trenutne odgovore” pomoću virtualnog novca i dajući vrijednost papiru.Za to vrijeme dostojanstvena, ponosna i stara dama Europa spava i u tom laganom snu sanja o kontroli zajedničke tvrđave koja će osvojiti najviše tržišta. Europi međutim ostaje košara puna trulih jabuka (recesija, nezaposlenost, unutarnji sukobi, prijetnje terorizmom i beskonačni ratovi).

Novi svijet, nove neizvjesnosti. U igri je ogroman dobitak: promjena ili smrt. A igla kompasa drhti lijevo-desno, bez konačnog smjera.

Objektivna nerazvijenost, i politička i ekonomska, afričkog kontinenta, glad njegovih stanovnika, nedostatak i potreba za kapitalom radi širenja na nova tržišta; migracijski procesi uvjetovaniokolnostima i nesavršenost demokratskih procesa u zemljama koje nemaju tu tradiciju; kao i u onima koji prolaze kroz tranzicijsku fazu, sve su to faktori koji stvaraju nove i nepoznate tendencije u svijetu. U tom kontekstu, zemlje Mediterana kao kolijevke moderne civilizacije i koje kao takove mogu biti ključ i putokaz za mnoga rješenja, ujedno su jedno od najeksplozivnijih svjetskih područja, zarobljeno u mrežu vlastitih stoljetnih kontradikcija..

Radikalni oblici se sve više nameću na svjetskoj društvenoj sceni i pri tome ulaze u porepolitičkog života, te predstavljaju latentnu bombu čiji se fitilj može nekontrolirano zapaliti.Krah svjetskog financijskog i ekonomskog poretka i nedvojbeno lutanje postojećih ideologija u traženju odgovora na nastalu situaciju, samo dolijeva vatru na već postojeću eksplozivnu smjesu. Iz tog razloga sve se više nameće potreba za dijalogom kao jedinim civilizacijskim rješenjem, kroz kritično sučeljavanje mišljenja ali uz potrebu razumijevanja, prihvaćanja razlika i spremnosti na ustupke u ime općeg dobra.»

Tijekom 50 godina povijesti svog postojanja Transmadrid je u svojim profesionalnim aktivnostima uvijek bio nošen mišlju o potrebi suradnje i premošćivanju razlika. U razlikama smo uvijek umjesto prepreka tražili komplementarnost i dodanu vrijednost. Pokušali smo u svom profesionalnom i poslovnom svijetu takovim stavom pokazati ne samo njegovu etičnost već i uspješnost. Izgradili smo simbolične male mostove suradnje koji će možda otvoriti put jednoj mnogo široj i ambicioznijoj viziji suradnje, kakva bi se mogla ostvariti kroz ideju Mediteranskog instituta za suradnju.

Zašto smjestiti Mediteranski institut za suradnju u Dubrovnik?

Oduvijek je Sredozemlje bilo ne samo koljevka i mjesto zrenja različitih¡ civilizacija nego, ili baš zato, i prostor doticaja, pa i prožimanja suprotnosti u svijetu. Među najstarijim sredozemnim metropolama koje okružuju plavetnilo Sredozemlja nalazi se Dubrovnik, grad s 15 stoljeća povijesti. Dubrovnik nije samo simbol hrvatske obale nego i univerzalni simbol, jedan od najljepših gradova Mediterana. Kao grad pod zaštitom UNESCO- a, Dubrovnik je sinteza povijesne tradicije, trgovine, diplomacije i politike. Također je grad koji je kroz povijest očuvao svoju nezavisnost unatoč privrednim i političkim utjecajima koje je trpio zbog svog strateškog položaja.

Zadat zemljopisnim smještajem, gdje se trajno poklapaju interesne zone središnje, jugoistočne Europe i Balkana, srednjovjekovni se Dubrovnik postupno prometnuo u jedinstveno susretište ideja, ljudi i roba. Uspostava bipolarnog, španjolsko-muslimanskog svijeta, na prijelomnici dviju velikih epoha srednjovjekovne povijesti, njegovoj će državi zajamčiti ne samo gospodarske i duhovne probitke, nego i suverenitet i povlašteni položaj mjesta, u kojem je izgledno tragati za mogućnošću dijaloga među suprotstavljenim stranama.

Pred Transmadridom se otvara nova epoha puna novih izazova, za što će biti potrebne nove snage s novim nadama.

Želja nam je da te nade budu i dalje praćene osnovnom idejom o traženju novih putova gdje objektivno zadane povijesne, kulturne, vjerske i ekonomske razlike neće biti izvor sukoba i uništavanja, već vrijednosne okosnice jednog boljeg svijeta.